Pročitajte roman i zagrlite nekoga!

Branka Primorac autorica je koju doista ne treba posebno predstavljati jer najbolje o njoj govore njezina djela. U njezine je ruke baš za ovaj roman koji vam danas donosim po drugi put dospjela nagrada Mato Lovrak.  Spaja ona literarnu tankoćutnost i novinarsku informativnost, sažimajući u tekst sve ono čitatelju bitno i ono što ju čini toliko izvrsnom i čitkom. Potvrdio je to i njezin najnoviji roman Moj brat živi u kompjuteru  u izdanju izdavačke kuće Alfa, uređen iskusnim okom Božidara Prosenjaka. Lada Žigo Španić na predstavljanju u Društvu hrvatskih književnika istaknula je kako je ovo roman za djecu i mladež koji svakako trebaju pročitati i roditelji. S time se, nakon čitanja, moram u potpunosti složiti. Roman je smješten u 2071. godinu i počinje rođendanskom željom djevojčice Katarine. Naime, ona poželi starijeg brata i doba izrazito napredne tehnologije u kojoj živi to joj, uz pomoć neobičnih bake Simone i djeda Emila, i omogući. Želja joj biva ostvarena i novi brat donosi zbrku u neobičnu obitelj na čak nekoliko načina. Kako točno, otkrit ćete čitajući. Ono što vam smijem otkriti jest da roman progovara o općeljudskim vrijednostima, o ljepoti dodira i zagrljajima, o sitnicama koje danas uzimamo zdravo za gotovo, a u budućnosti će biti neprocjenjive i gotovo izumrle. U cijeloj toj hrpi tehnologije, spravica, hladnih zidova i izolacije u finim se rečeničnim nitima tka ljudskost, obiteljska povezanost i ljubav koja će te zidove zagrijati. U pogovoru romanu, Julijana Matanović divno ustvrđuje da svaka promjena nosi svoje, da je strah od gubitka bliskosti konstanta koja se ne mijenja, nego samo prilagođava vremenu. Branka Primorac suptilno nudi rješenje, vraća nas zagrljajima, poljupcima i sitnicama koje život znače. Čak i roboti za njima žude, kako tek onda ne bi ljudi? Pročitajte, poklonite dragim ljudima i ne zaboravite ih pritom zagrliti!