Suzana Matić arhitektica je koja danju projektira, a noću piše. Jednako vješto kao zgrade i prostore ona stvara i gradi svoje rečenice pa je tako dosad objavila nekoliko djela, a svoje priče i pjesme osim u koricama, objavljuje i u časopisima. Prepoznaje ju i struka pa su tako njezina ostvarenja visoko pozicionirana i s radošću čitana. Ovog ponedjeljka donosim vam osvrt na najnoviju zbirku priča koju je izdala nakladnička kuća HENA COM, a uredila Marina Vujčić. Ne naginji se unutra poručuje autorica naslovom zbirke, no pogriješit ćete ako ju poslušate jer unutra se krije trinaest priča koje će vas unutra dotaknuti, potaknuti da se nagnete u vlastitu unutrašnjost i da možda malo pažljivije zavirite u onu ljudi oko vas jer ništa na prvi pogled nije onakvo kakvim se čini. Dotiče se autorica mnogih tema, čineći to tako suptilno i tankoćutno da se nađete unutra, u svijetu koji gradi, a da niste ni trepnuli. Promatramo tako ženu koja suosjećanje pronađe tamo gdje se najmanje nada. Druga će pak tamo gdje se najmanje nada pronaći izdaju. Zaposlenik bolnice brine se o tome da mrtvi budu lijepi i kroz ljepotu u smrti, sažet ći život u nekoliko rečenica. U nekoliko stripovskih sličica pratit ćemo cijeli život, a kroz neobičnu ljubav položaj imigranata u Njemačkoj. Vješto baratajući riječima, koje koristi kako bi ih pobliže okarakterizirala (čak i u njihovom govoru), autorica svoje likove prati na životnim prekretnicama i skretanjima i suprotno naslovu, ipak čini da se nagnemo unutra. Njezine jednostavne rečenice govore tako puno, ostavljajući dovoljno prostora da sami nastavimo priču dalje, da promislimo o onome što smo pročitali, da se zapitamo što bismo mi učinili. Svoje likove ona pred nama ogoljuje, a mi im čitanjem udahnjujemo neke nove živote i gledajući u njihovo unutra, spoznajemo o svom vlastitom. Svojim rečenicama Suzana Matić dotiče i poziva, ogoljuje i otkriva, vodi vas u svijet koji ne ostavlja ravnodušnim i zato bi doista bilo šteta poslušati naslov zbirke i ne nagnuti se unutra. Nagnite se, bez straha!