Kad spomenete Kineziološki fakultet, hrvanje i utege, zasigurno vam na pamet padaju uglavnom muškarci, sport i snaga. Danas vam predstavljam spisateljicu koja je završila Kineziološki, utege diže kao od šale, a iako je snažna, u duši je vrlo nježna o čemu svjedoče brojni tekstovi na društvenim mrežama, njezina zbirka pjesama Bez povratka, a sad i roman prvijenac. Ona je Jelena Kastaneti, mlada spisateljica čiji se talent s društvenih mreža preselio u roman (Moj) Dnevniče. Roman je izdao nakladnik CeKaPe, odnosno Centar za kreativno pisanje, a uredio ga je Miroslav Mićanović. Moram spomenuti, prije samog sadržaja, divne ilustracije koje je načinila Léa Šnajder koje nadopunjuju rečenice suptilno i nenametljivo, dajući im dodatnu slikovitost. Osim toga, zanimljivi su i korišteni fontovi, no to ćete sve vidjeti kad zavirite među korice. Tamo će vas dočekati neobična ljubavna priča, moglo bi se reći modernoga doba. Dvoje sličnih ljudi porukama grade svoje osjećaje, oni tipkajući riječi pretaču emocije, imaju slobodu zamišljanja, a pisanje i čitanje najveća su im dodirna točka iz koje će krenuti još puno zajedničkih pravaca. U porukama se otkrivaju emocije, promišljaju se situacije, a srca se polako spajaju bez obzira na daljinu. Glavna junakinja povlači potez života i odlazi upoznati tog čovjeka koji ju je osvojio. Nakon fizičke konkretizacije, njihova ljubav poprima sasvim nova lica, a riječ ‘rastanak’ dobiva sasvim neka nova značenja. U predivnim danima koje provedu skupa i u ostvarivanju danih obećanja, oni proživljavaju čitavu lepezu emocija i otkrivaju se međusobno, ali i sami sebe. Ništa više nakon tog susreta neće biti isto, a kako se završila ova avantura spisateljskih srca, morat ćete otkriti među koricama. Ljubav koja budi kreativnost, koja budi osjetila i koja širi vidike vrijedna je življenja, putovanja, daljina i svih prepreka. No, Jelena Kastaneti zna da je takvu ljubav najljepše opisati i tako ju sačuvati za vječnost.