Neka vam zasvira Diksilend!

Kad se spomene ime Pavao Pavličić mnoge su asocijacije vezane uz njega: kriminalistički roman, fantastičari, kratke priče, znanstveni i akademski rad i još mnogošto. Bogata znanstvena bibliografija i još bogatiji poetski vrt, nadahnuli su urednika Zorana Maljkovića da priredi Izabrana djela Pavla Pavličića i kao njihovu osmu knjigu postavi roman Diksilend (izdavač: Mozaik knjiga). Roman je upravo preveden i na češki jezik pa sam vam ga povodom toga odlučila predstaviti ovaj ponedjeljak.

Iako se u Pavličićevom opusu još od Lađe od vode može prepoznavati Vukovar, njegov rodni grad, ovdje ga prvi put imenom spominje i kako dolikuje imenu jednog takvog grada, spominje se u romanu koji obuhvaća raspon od trideset godina (1960. – 1991.). Nekako imam dojam da to nipošto nije slučajno. Naime, roman je pripovjedački vrlo složen, ali baš kao što pažnju čitatelja Pavličić drži u kriminalističkim romanima, to čini i ovdje, samo drugačijom fabulom.

Uvodni dio, „Ugađanje glazbala“, služi kako bi čitatelja zaintrigirao i potaknuo na čitanje, a to uspješno i čini. Sedam poglavlja naslovljeno je po sedam instrumenata, a svaki junak poglavlja svira po jedan. Priče imaju elemente mistike i fantastike, pratimo biografiju lika i povezanost s ostalim junacima romana, a ne može se ne spomenuti i teme ljubavi, umjetnosti, multikulturalnosti i međuljudskih odnosa. Završni dio, „Tuš“, zaključuje veliku priču o umjetnosti i smrti te kako se one međusobno isprepliću.
Kako umjetnost pobjeđuje smrt, koliko smrt zapravo znači neki novi početak i koliko je umjetnost besmrtna, sve će vam to ukazati ovaj roman smješten u Vukovar, a završen u vrijeme smrti i razaranja. Suprotan gotovo potpunom razaranju na samom kraju romana, njegov je početak i diksilend koji svira, čineći da je čitatelj tijekom čitanja praćen glazbom i da glazba upravo u završnoj rečenici daje nadu i vjeru u sebe i bolje sutra. Postaje uz napisane riječi eliksirom života uz koji je sve moguće.

Uz sam roman, dva su snažna razloga zbog kojih je ovo izdanje još bogatije za čitanje. To je pogovor Julijane Matanović koji se doima poput kompozicije pisane riječima umjesto notama i ono što ovom izdanju daje posebno bogatstvo:  zapisi piščeve majke Marije koji nas podsjećaju da u diksilendu života ne postoje imaginarni svirači i da se iza svakoga od njih zasigurno krije priča. Tih nekoliko stranica pokazuje da je i Pavličiću vještina pripovijedanja u krvi, a njegovo pripovijedanje dokazuje da piše i pripovijeda srcem, jasno i nepretenciozno, a opet snažno ostavljajući dojam na svakoga tko uzme ovaj roman u ruke. Ako već niste, učinite to i neka se u vašim rukama isprepletu glazba i književnost!