Okretište na kojem se promišlja

Damir Karakaš iza sebe ima šest romana, tri zbirke priča i knjigu putopisa, a preveden je na desetak jezika, postavljen na kazališne daske te nagrađivan u hrvatskoj i inozemstvu. Rođen u Lici, živi u Zagrebu; svojim pisanjem stvara si mjesto na književnoj sceni postajući prepoznatljiv po stilu i vještini. Disput i urednik Josip Pandurić donose njegov najnoviji ostvaraj naslovljen Okretište koje je još jedna književna poslastica iz Karakaševa pera.

Damir Karakaš u Okretištu progovara o traumatičnom događaju, ranjavanju koje ga je skoro koštalo života, no on tome ne pristupa niti patnički niti senzacionalistički, već se protiv traume i očekivane želje za osvetom bori kako najbolje zna – pisanom riječju. Okretište je podijeljeno na četiri dijela (Otkud ti, Što nam se ovo dogodilo, Nemoj jesti i režati te Živ sam i dobro mi je) koji su na neki način i misli vodilje teksta u kojem Karakaš majstorski dočarava običaje (u Lici), (međuljudske i obiteljske) odnose, ali i razna emotivna stanja, razmeđa snova i stvarnosti, sadašnjosti i prošlosti. Pratimo glavnog lika, pisca Damira od posjeta rodbini, preko bolnice, ljetovanja pa sve do povratka u svakodnevicu. Brojni su u romanu detalji, metafore, opaske i promišljanja koja Okretište pretvaraju u stilski perfektnu odu životu i preživljavanju, a pisanje u najsnažnije oruđe. Od prisjećanja na vlastito djetinjstvo do završne scene s kćerkicom, zatvara se jedan životni krug. Iako bi se nakon brutalnog napada očekivala osveta – glavnome je junaku najveći saveznik vrijeme i činjenica da ono liječi sve rane. Vrijeme liječi sve rane, a Karakašev stil pokazuje preciznost, perfekcionizam i snagu koja se krije u minimalizmu. Ne razmeće se autor bujnim i burnim opisima, no ipak stvara snažne, gotovo poetske rečenice koje svakim svojim slovom pokazuju veličanstvenost autorova stila po kojem je i te kako prepoznatljiv – britak i gotovo snovit istovremeno, balansirajući suvereno na šturosti i silovitosti istovremeno.

Okretište je roman koji će vas uvući u svoj svijet, u kojem ćete se prisjećati, promišljati i osjećati sve to vođeni maestralnim rečenicama naoko jednostavne strukture koja služi opisivanju kompleksnih emocija i stanja, a niti jedan motiv, niti jedno prisjećanje nisu prisutni samo kako bi se dodala koja rečenica više. Naprotiv, u romanu je minimalizmom postignut maksimalan učinak, onako kako to samo Karakaševo pero čini.