U periodu od 21. do 28. svibnja, Zagreb je bio domaćin Trećeg Zagrebačkog Festivala Monodrame, značajnog kulturnog događaja organiziranog pod pokroviteljstvom Teatra GAVRAN i Studentskog centra Zagreb – Samostalne službe Kultura. Ovaj festival pruža platformu za izvanredne monodramske izvedbe, promovirajući monodramu kao jedinstvenu formu kazališne umjetnosti koja se ističe svojom intimnošću, izazovom i ekspresivnom slobodom.

 

Ideja o pokretanju ovog festivala rodila se tijekom pandemije, kada su ograničenja onemogućavala održavanje kazališnih predstava koje zahtijevaju veće glumačke ansamble. Monodrame, sa svojom minimalističkom produkcijom, tada su dobile na značaju. Treći Zagrebački Festival Monodrame pružio je publici sedmodnevno putovanje kroz raznolik svijet monodramske umjetnosti, istražujući dubine ljudskog iskustva kroz iznimne kazališne izvedbe.

 

Raznolik i bogat program

Program festivala ove je godine obuhvatio šest natjecateljskih predstava koje su odabrane među dvadeset prijavljenih. Tročlano povjerenstvo, u sastavu izv. prof. dr. sc. Lucija Ljubić, Andrea Divić i Antonia Furjan, odabralo je ove predstave s ciljem predstavljanja raznovrsnih tema, stilova i izvođačkih pristupa.

Festival je započeo 21. svibnja predstavom “Novorođena” u izvedbi Dea Marije Računica, a slijedile su “Čitač ljudi” Gabrijela Perića i “Digitalno sama” Petre Svrtan. Lana Barić oduševila je publiku monodramom “Visibaba”, Jasna Žmak izvela je “This is my truth, tell me yours”, dok je “Dnevnik supermame” Jelene Hadži-Manev zatvorio natjecateljski dio programa. Festival je zaključila monodrama izvan konkurencije “Bit će sve u redu” Teatra Gavran, s briljantnim nastupom Svena Jakira.

 

Stručno povjerenstvo i obrazloženje nagrade

Tročlano ocjenjivačko povjerenstvo, u sastavu Branka Cvitković, Dubravko Jelačić Bužimski i Vesna Muhoberac, imalo je težak zadatak odabrati najboljeg glumca ili glumicu festivala. Nagrada Zlatna krila za najbolju glumačku interpretaciju zasluženo je pripala Petri Svrtan za ulogu Sare u monodrami “Digitalno sama”.

U obrazloženju nagrade, povjerenstvo je istaknulo kako je Petra Svrtan svojom izvedbom uronila u minimalistički monodramski svijet s izvanrednom snagom i talentom. Monodrama “Digitalno sama”, autorice Dine Vukelić, dramaturginje Dore Golub i redateljice Ive Srnec Hamer, prikazuje tjeskobni solilokvij unutar četiri zida, istražujući isprepletanja virtualnog i stvarnog života. Glumica je kroz svoj nastup uspjela prenijeti kompleksnost emocija, psihičke rastrojenosti i potrage za identitetom, ističući svoje pjevačke, plesačke i glumačke vještine.

 

 

“Iako je, kako progovara Brook, u društvu uopće nejasna uloga umjetnosti i iako bi većina ljudi savršeno dobro živjela bez ikakve umjetnosti, ima ljudi koji bez kazališta ne mogu i ne bi mogli. Između šest glumica i glumaca u šest žanrovski, tematski i izvedbeno raznovrsnih monodrama selektiranih između dvadeset i dviju predstava prijavljenih na 3. Zagrebački festival monodrame, stručni je žiri jednoglasno, nakon dvaju laureata, izabrao prvu laureatkinju.

U antologijskome Praznome prostoru zapisano je: Teatar nedvojbeno može biti posve osobitomjesto.  Nalik je na povećalo, ali i na leće za smanjivanje. To je mali svijet te stoga može postati neznatan. Različit je od svakodnevice i stoga se lako može udaljiti od života. Mlada glumica uronila je u minimalistički monodramski kazališni svijet svom snagom, sportski, bez poštede i kalkulacija i raznovrsnošću talenata pokazala pomaknut teatrabilan
računalni život, prikazavši sva isprepletanja i prožimanja virtualnoga i stvarnosnoga, samoću na sceni, u životu, u ekranu i ispred njega, ogoljenost glumca koji iz praznoga prostora i u praznome prostoru stvara i stvori umjetnost.

Monodrama Digitalno sama duboka je i na trenutke depresivna vivisekcija jednog mladog života izloženog nasrtaju digitalnog svijeta. Nešto poput tjeskobnog solilokvija unutar četiri artificijelna zida u kojima se faze djevojačkog odrastanja, od djetinjstva, preko djevojaštva do odrasle dobi, urušavaju gubeći kontakt s realnom stvarnošću. Istinski osjećaji i emocije gube se u kaosu sve veće psihičke rastrojenosti, bijesa i rezignacije, do konačnog sloma koji završava u gluhoj samoći. Ovaj kaotični monolog zatvoren u pejsaž algoritamskog sustava
lomi i najmanju dozu emotivne ljudskosti otvarajući zastrašujući svijet distopijske otuđenosti. Glumica uspostavlja umjetničke silnice između nesigurnih prostora računala, kazališta i života povezujući mentalna i kreativna puknuća, psihoze i neuroze lukom u kojemu se transformira i tjelesno i govorno od avatarskoga preko avangardnoga do novoga, nepoznatoga identiteta.

U nagrađenoj monodrami glumica prezentira svoje pjevačke, plesačke i glumačke izvedbene talente, ogoljujući se pred publikom u intimističkom suprostoru, mijenjajući unutarnje i izvanjsko laganim i spretnim pomicanjem dijelova fragmentirane scenografije i položaja tijela sinusoidalno, od depresivnoga ležanja na početku predstave, do hipersenzibilne euforije zbog računalnih kontakata i razočaranja zbog vizualnih spoznaja svakodnevice izvan četiriju zidova iz kojih je pogled na život izazovni, ali zamućeni računalni prozor nijemih digitalnih glasova
koji je destabiliziraju i postaju sveprisutni kaos misli i spoznaje.

U kratkom vremenu odvijanja monodrame, u pravom malom kazališnom eksperimentu glumica pokazuje iznimno, na visokoj umjetničkoj razini, vladanje jezikom, glasom i tonom, poigravajući se ludično računalnim brzim jezicima, i sintaktički i morfološki i artikulacijski i tako gotovo mijenjajući osobnost, mimikrirajući se i metamorfizirajući se u gotovo novo biće promijenjena imena, kostima, pokreta, mimike. U ovoj eksperimentalnoj računalnoj predstavi glumica živi ponovno svoje djetinjstvo, odnose prema roditeljima, lutkama, poklonima, hrani, prijateljstvima, znanosti, umjetnosti…., tražeći ljubav, toplinu, prijatelje, sebe i svoje JA.
Kuda bih išao kad bih mogao ići, što bih govorio kad bih mogao govoriti, tko to govori govoreći sebi JA piše Samuel Beckett, a beckettovski i završava ova izvrsna monodrama, kad glumica, u predstavi Sara, na sebe i konotativno i denotativno stavlja sve dijelove namještaja, sve što je muči, sve što je tišti, sve što je zarobljuje u svijetu koji ju je zatočio, u kojemu je zatvorena i iz kojega nema izlaza ili se izlaz samo naslućuje. Izvrsno se krećući i mijenjajući kostime i frizure, glumica s iznimnom lakoćom pokreta, lelujajući na granici svjetova uranja u nepoznate prostore i iz njih maestralno izranja tražeći svoj pravi identitet. Glumački je identitet nesporno našla. Život jest i nije apsurdan, virtualan i neuhvatljiv, ludičan i ludističan, težak i neuhvatljiv, kao i kazalište, koje unatoč svemu ili baš zbog toga o(p)staje.

Nagradu Zlatna krila, koju je kreirao Dimitrije Popović, za najbolju glumačku interpretaciju zasluženo dobiva Petra Svrtan, za ulogu Sare u monodrami Digitalno sama autorice Dine Vukelić, dramaturginje Dore Golub i redateljice Ive Srnec Hamer, u produkciji Empiria teatra.

Čestitam Vam na izvrsnoj glumačkoj interpretaciji uime Povjerenstva koji čine Branka Cvitković, glumica, Dubravko Jelačić Bužimski, književnik i Vesna Muhoberac, profesorica i kazališna kritičarka! Nadamo se da će Vas ova Zlatna krila nositi i dalje visinama glumačkoga umjeteonstva. Bravo!

Vesna Muhoberac, predsjednica žirija”

 

 

Treći Zagrebački Festival Monodrame pokazao je kako monodrama, unatoč svojoj jednostavnosti, može biti iznimno moćna forma kazališne umjetnosti. Publika je imala priliku svjedočiti raznolikosti izvedbi koje su obogatile kulturni život Zagreba. Petra Svrtan, dobitnica nagrade Zlatna krila, svojom je izvedbom postavila nove standarde u monodramskoj umjetnosti, a njena nagrada zasigurno će je nositi visinama glumačkog umijeća.

 

 

Festival je zatvoren s nadom da će i buduće godine donijeti jednako kvalitetne izvedbe i nastaviti promovirati monodramu kao važan dio kazališne scene. Čestitamo svim sudionicima i dobitnicima, a posebno Petri Svrtan na izvrsnoj interpretaciji!