Sanja Nikčević : “Druga slika hrvatskog kazališta ili izvan glavne struje”

U današnjem osvrtu pročitajte o drugoj slici hrvatskog kazališta jer Vam predstavljamo knjigu naslova Druga slika hrvatskog kazališta ili izvan glavne struje hrvatske teatrologinje i kazališne kritičarke Sanje Nikčević. Knjigu je izdalo Društvo hrvatskih književnika 2016. godine, a uredio ju je Ivica Matičević. Autorica je u ovoj knjizi okupila publicističke radove (kritike, polemike, preporuke, komentare i zapise) u kojima piše o kazalištu i onome što se uz kazalište veže. Tekstovi su nastajali u razdoblju od 2003. do 2016. godine i zaista daju jednu drugačiju sliku hrvatskog kazališta jer su pisani iskreno i autorica doista daje svoje mišljenje, argumentirajući ga i navodeći činjenice iz prve ruke i vlastitoga iskustva. Želi prenijeti pozitivu, pisati o onome što joj je drago, ali i o onome što malo manje voli, pritom ne obezvrjeđujući ili napadajući, nego opet jasno obrazlažući svoj stav, davši čitatelju priliku da sam zaključi. Smatra da u ovom vremenu negative dobre stvari treba ponavljati pa tako nerijetko više puta spominje najdraže zgode na sceni i iza nje. Navodi i kazalište ili prostor u kojem se predstava izvodila, te autore, pa će već za nekoliko godina ova knjiga biti vrijedan alat za snalaženje u tome što se zbivalo na hrvatskim kazališnim scenama u prikupljenom razdoblju. Kratak sadržaj koji se daje omogućuje da čak i oni koji nisu gledali predstave dobiju uvid i kontekst onoga o čemu se piše. Njezin je jezik jasan i jednostavan, neposredan, a kako sam knjigu čitala uz šalicu čaja, imala sam osjećaj da autorica sa mnom razgovara i vodi me kazališnim daskama Hrvatske. Ne oskudijeva u argumentiranim pohvalama (stoga one ne zvuče kao floskula), ali se ne libi niti izreći kritiku, opet na jedan pristupačan način, tako da i netko tko nije iz kazališne branše razumije što je htjela reći. Emocije koje u njoj predstava izazove (ponekad šok, ponekad osjećaj prosvjetljenja, oduševljenja, ali ponekad i praznine) iznosi iskreno i srčano, stavljajući se u položaj gledatelja, a onda kritičarskim okom primjećuje one sitnice koje se „običan“ gledatelj možda ne usudi izreći jer se smatra nedovoljno stručnim. Osim u činjenici da želi ukazati na ono što je dobro i kako bi trebalo raditi i što njegovati, a što izbjegavati, profesorska crta Sanje Nikčević (budući da predaje na Umjetničkoj akademiji i Filozofskom fakultetu u Osijeku) vidljiva je u tome da nas koji čitamo njezino izdanje poučava kazališnim pravcima i upoznaje nas s novim vrstama kazališta, kao i onim izvedbama koje su toliko virtuozne da postaju paradigmom. Upravo činjenica da je njezin matični grad Osijek, daje joj mogućnost sagledati stvari i iz drugog kuta, a osječka kazališta možda imaju malo više slobode biti „na rubu“. Bavi se ona i „rubnim“ vrstama teatra, kao što je amaterski, gorljivo braneći činjenicu da i taj teatar zaslužuje svoje mjesto pod suncem jer je ponekad čak i bogatiji od profesionalnog. I jedan i drugi, kaže autorica, imaju svoje mane i vrline i dovode do polemika. Kad se autorica bavi polemikama (iako izbjegava polemizirati), svoje stavove izlaže jasno i argumentirano temeljeći ih na činjenicama i nastojeći stvari sagledati objektivno. Kad ne polemizira, nego kako sama kaže piše o onome što voli, pohvaljuje umjetnike koje cijeni, predstave koje su je se dojmile i priče iza pozornice koje posebno rado pamti. Knjiga je podijeljena u nekoliko cjelina pa se lako snaći u toj bujici iskrenih riječi, konstruktivne kritike, argumentirane polemike i na svim tim opisanim kazališnim daskama. Čitatelji, bili oni stručnjaci, potpuni laici ili pak zaljubljenici u kazalište, uživat će u ovoj knjizi i dobiti jedan sasvim novi pogled na hrvatsko kazalište. Njegovu drugu sliku, baš kao što i sam naslov knjige kaže.