Sonja Zubović nagrađivana je hrvatska književnica koja piše poeziju i prozu za odrasle i djecu. Koliko su joj djeca draga ponajviše govori činjenica da su upravo djeca ilustrirala njezinu slikovnicu Kako se gleda abeceda. U ovom osvrtu donosim vam njezin roman Nemreš bit pametan koji su uredile Silvija Šesto i Snježana Babić-Višnjić, a izdalo Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade. Čitanje je svima nama jedna od omiljenih aktivnosti, posebno preko ljeta. No, što kada je čitanje teško i komplicirano? Upravo se time bavi ovaj roman i dotiče se disleksije, koja se u užem smislu definira kao smetnje u brzini i točnosti čitanja, a vezana je uz poteškoće pri korištenju pisanoga koda (npr. brojke i slova). Suptilno i na duhovit način, autorica pokazuje kako disleksija ne utječe samo na osobu koja od nje pati, nego i na čitavu okolinu. Autorica opisuje „simptome“ disleksije koji su često pogrešno tumačeni kao lijenost ili nedostatak koncentracije, ali i koliko je život kompliciran zbog nje jer su brojke i slova svugdje oko nas. Još jedan važan uvid koji autorica pruža je i odnos djeteta bez poteškoća prema onome s poteškoćama. Naime, brat Jure (nema disleksiju) gunđa jer on za svoje petice dobije samo običnu pohvalu, dok se dvojka koju Ivo (ima disleksiju) slavi gotovo kao praznik. Ipak, razgovor i obiteljsko zajedništvo u ovoj su knjizi jako naglašeni. Ukomponirane su u knjigu i mnoge obiteljske situacije (prve ljubavi, zaposleni roditelji, bratsko-sestrinske razmirice) koje se rješavaju razgovorom i ljubavlju. Osim što daje pogled na disleksiju iz jednog drugačijeg kuta i pokazuje da se i s njome i te kako (uz trud i podršku) mogu postizati akademski rezultati, autorica u knjizi razbija i stereotip zločeste maćehe. Bruna (tatina kći iz prvog braka), objašnjava kako ona ima svoju mamu na nebu i Muti s kojom se jako lijepo slaže. Ono što je kod autorice Zubović još posebno jest činjenica da se prema djeci kao čitateljima odnosi kao prema velikima: priča je ispričana iz različitih perspektiva (pet je različitih pripovjedača), govori o složenoj temi i upućuje na ozbiljne teme, ipak tako da bude pitka za čitati jer je pisana jezikom svakodnevice i mladih. Osim toga, uči djecu tome da biti drugačiji nije loše, da svatko od nas ima nešto u čemu je dobar, ali i da su svi problemi rješivi uz razgovor, podršku i ljubav, čega u ovom romanu ne manjka. Pozitivan, duhovit, suptilan i poučan, roman daje novi pogled na disleksiju, uvid u ono što ona sa sobom nosi i zasigurno će djecu naučiti mnogočemu novom, ali i pokazati da se sve može kad se hoće, iako je put ponekad težak. Iako roman za djecu, toplo ga preporučam i odraslima: roditeljima, učiteljima i pedagozima jer iskreno i toplo progovara o poteškoći s vještinom čitanja koja nam danas život znači jer su brojke i slova svud oko nas, i na papiru i na ekranu, a čitati ih i moramo i trebamo.
