Ivo Remetin dobro nam je znan junak Pavla Pavličića. Vraća se i ove godine u izdanju Mozaik knjige, a u uredništvu Zorana Maljkovića. Pavličić nam je svima poznat po vrhunskim kriminalističkim romanima u kojima bez suvišnih detalja vodi čitatelja čistom, napetom pričom koja se u dahu čita od korica do korica. Taj je stil prisutan i u romanu o kojem vam pišem danas, naslovljenom „Salon za plakanje“. Iako istražitelj – amater, Remetin već godinama, vođen iskustvom novinara Crne kronike i iskusnim Pavličićevim perom rješava zločine i svog tvorca potvrđuje kao najuspješnijeg žanrovskog autora. Ovaj će put uz pomoć svog vjernog pomoćnika Šoštara istraživati nestanak slavne glumice koji će pokrenuti lavinu događaja i ispreplesti nekoliko životnih priča. Zagrebačka Trešnjevka poprište je zanimljivih događaja i zapetljane istrage koja će čitatelja držati u napetosti, ali ga i oplemeniti. Naime, progovara Pavličić o umjetnosti, o životu, o iznenadnim osjećajima, o obitelji, o mladosti i mudrosti. Vidimo Remetina kao supruga i djeda, kao novinara i istražitelja, kao prijatelja i kao mentora. Kročimo s njim i prijateljem mu do samog kraja istrage i osim što spoznajemo krivce i okolnosti, možemo spoznati puno toga i o životu, ali i ljubavi. Kriminalističku priču Pavličić isprepliće s ljubavnom, sve smješta u svijet umjetnosti i tako daje savršenu dozu svega onoga što je čitatelju potrebno kako bi uživao u romanu i još jednom dokazuje zašto je broj jedan. Kad se jednom uzme u ruke, roman se teško ispušta, čita se brzo, a pamti dugo. Opisi (ne predugački, a sasvim dovoljni za ugođaj!), živopisni likovi i dobro poznati Remetin i Šostar povest će vas istragom koja će vas propitati o životnim izborima, o osjećajima i ljudima oko vas i ipak će vam na kraju dati odgovore. Ako me pitate treba li čitati „Salon za plakanje“, imam samo jedan odgovor: svakako!