Glumica čiji filmovi imaju antologijsku vrijednost, pjesnikinja i spisateljica u čijem je opusu jedanaest zbirki pjesama, roman i četiri zbirke pripovijedaka na ruskom jeziku, od 1974. godine Hrvatsku smatra svojim domom pa su tako na hrvatski prevedene četiri zbirke poezije, dva romana (pri čemu joj je u romanu Četveroručna sonata suautor Luko Paljetak) i dvije zbirke pripovijedaka. Autorica je dobitnica najviših priznanja, uvrštena u ruske i hrvatske antologije, a urednik Luko Paljetak i Naklada Bošković donose najnoviju, treću zbirku priča jednostavnog naslova 2020., nastalu u turbulentnoj prošloj godini.
Ipak, ne dajte se zavarati minimalističkim naslovom i koricama, zbirka je to snažna poput crvene boje koja ju krasi. Natalija Vorobjova ispisuje tankoćutne rečenice ispunjene blagim metaforama, kontrastima prošlosti i sadašnjosti, isprepletenim nitima Rusije i Hrvatske, autobiografski intimnog i spisateljski dokumentarnog. Ne bježi autorica od vlastitog života, nego ga živopisno i bujno, uz dozu prepoznatljive elegancije, pretače u priče, u zbirku koja vas vodi društvenim krugovima, emocijama, kulturi i životu samom. Vorobjova je snažna ličnost, upisana i ucrtana u umjetnički život, u kulturu, što joj daje pravo na govor o ljudima i zbivanjima, o međusobnim vezama, sudbonosnim odlukama i isprepletenostima unutar njezina vlastitog, ali i života ljudi oko nje. Autorica tekstom portretira Luka Paljetka (govoreći o spontanom nastanku njihova zajedničkog romana), velikog pjesnika Vladimira Visockoga, svoju prevoditeljicu Dubravku Pleše… Sve su to priče unutar priča, priče o procesu pisanja, o umjetnosti, fino isprepletene niti koje Natalija Vorobjova vješto isprepliće svojim perom puštajući čitatelja u svoj život. Život koji je bogat i dostojan zapisivanja, a autorica to čini bez zadrške, iskreno i poetski snažno, iako je tekst čitak i neopterećen spisateljskim bravurama.
Ovo je doista zbirka koja je ravnoteža između prošlosti i sadašnjosti, zbirka u kojoj je Zagreb poput žive osobe, a žive osobe poput junaka avanture zvane život koju je Natalija Vorobjova još jednom maestralno i sebi svojstveno upisala između korica.
