Pavao Pavličić jedan je od najpoznatijih, ali i najplodonosnijih suvremenih hrvatskih romanopisaca. Pavličić je i znanstvenik i profesor, a pripada generaciji fantastičara, dok gotovo stotinu knjiga proizašlih iz njegova pera uvijek drže čitatelje prikovanima za stranice. Ovaj put, u izdanju Matice hrvatske i pod uredničkom palicom Romane Horvat, Pavličić donosi zbirku priča Ljubav za dosadne knjige, kako kaže, „posvećenu književnosti i piscima“. I to doista tako i jest, jer se autor u tih 9 priča, prisjećajući se svoje mladosti, prisjeća i dilema i pitanja vezanih uz književnost koja su mučila njegovu generaciju, a neka su od njih do danas ostala neodgovorena: piše li se za sadašnjost ili za vječnost, čemu teži poezija, teške ili lake knjige, pitanje ukusa publike i kritike… Osim književnih pitanja, čitajući pratimo i međuljudske odnose, fakultetske zavrzlame, prve poslove, cijeli jedan život koji se odvijao dok je stasala nova generacija hrvatskih pisaca i kritičara. Sve su to poznati, pa čak i danas provjerljivi ljudi i prostori (studentski domovi, Filozofski fakultet, legendarna kavana „Corso“), što još više pridonosi osjećaju da, čitajući, upravo sjedite s tom skupinom mladih ljudi koji raspravljaju i razmjenjuju mišljenja koja će se prije ili kasnije, pod utjecajem vremena i povijesti, pokazati ispravnima, pogrešnima, postojanima ili sasvim promjenjivima. Autor vjerno dočarava ugođaj i prostore (ne čudi, jer je napisao i nekoliko scenarija), ubacuje motive koji navode čitatelja da čita dalje (tu je vidljiva činjenica da Pavličić piše vrsne krimiće držeći čitateljsku pažnju na razini) pa tako imamo motive nestanka, rušenja stare kuće, susreta s neznankom koja ipak neobjašnjivo privlači… I pored svega toga, Pavličić je u ovu zbirku utkao ljubav, i to kako sam kaže, razne vrste ljubavi. Ona donosi ljubav prema pisanju, prema književnosti, prema drugim ljudskim bićima, prema mjestima, zgradama, prijateljima. Donosi mnoga pitanja i jedan sasvim novi pogled na razdoblje od autorove mladosti do današnjih dana (čak se i točne godine spominju kako bi čitatelj dobio što bolji uvid i nešto jasniji vremenski okvir). Pavličić je u knjigu vrlo vješto i na svoj način utkao ponešto polemika, mnoštvo stavova o književnosti, razmišljanja o ljubavi, neobične motive, svakodnevne sitnice, poznate ulice, ugođaj Zagreba njegove mladosti, ali i ljubavne priče protkane i uzrokovane književnošću. Ova knjiga na svojim koricama donosi divnu naslovnicu, ali i nekoliko riječi samog autora: „ … pripovijedat ću ovdje o knjigama i o ljubavi, o raznim vrstama knjiga i raznim vrstama ljubavi. A sve je počelo od osobe koja je voljela dosadne knjige…“. Iako autor kaže da je sve počelo od osobe koja je voljela dosadne knjige, ova zbirka priča nikako nije dosadna jer spaja sve Pavličićeve kvalitete: vješto pripovijedanje, oko za detalje sposobnost za zaintrigira čitatelja i da s njim, pišući, komunicira. U to se možete uvjeriti i sami kad ju uzmete u ruke.