Dva romana, jedna spisateljica; dva lika: Leon i Tinka

U današnjem vam osvrtu, umjesto jednog, donosim dva romana koji su međusobno isprepleteni. Upoznat ćete dvije obitelji i dvoje školaraca s njihovim brigama, problemima, ali i veseljima. Autorica romana je Julijana Matanović  koju ne treba posebno predstavljati. Nakon uspješnog romana One misle da smo male, napisala je drugi roman za djecu i mlade, Rečeno-učinjeno. Nešto više od godinu dana nakon izišao je i njezin novi roman, svojevrsni nastavak, Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom. Oba romana uredio je Zoran Maljković, a izdavač je Mozaik knjiga. Kad sam uzela Rečeno-učinjeno u ruke, zanimalo me kako će mi se omiljena „odrasla“ spisateljica snaći u dječjem svijetu. Roman je koncipiran tako da prati djevojčicu Tinku tijekom sedam dana. „Mrzim ponedjeljak“. Već mi se prva rečenica sviđa. Već vidim da će me do utorka osvojiti u potpunosti i već vidim da će mi ideja čitanja dan za dan neslavno propasti. Julijana Matanović-majka, književnica, kroatistica vješto, čitko i tankoćutno progovara u liku Tinke, sabirući u njoj sve ono što čini i oblikuje jednu djevojčicu pišući svojim prepoznatljivim tankoćutnim stilom koji je ovaj put u službi dječjih čitatelja. Tinka je učenica šestog razreda klasične osnovne škole, a odgajaju ju majka, strastvena zaljubljenica u književnost i baka, pripadnica „stare škole“, također kroatistica pa Tinka odrasta okružena umjetnošću lijepe riječi kojoj je daleko više sklona nego brojkama i formulama. Nedostatak oca prikazan je na pomalo duhovit i  suptilan način, a kao protuteža neuspjelom braku roditelja, opisan je brak djeda i bake koji se vole iako djed veći dio godine provodi u Vodicama, ondje veselo dočekujući svoje cure. Objašnjeno je i da se mora zaslužiti biti bakom, da nisu dovoljni samo pokloni i zajednička krvna zrnca. Osim obiteljskih, spisateljica opisuje i odnose među djecom, pomalo natjecateljski duh, ali i duh modernog vremena i brze svakodnevice u koji se Tinka ne uklapa tako lako. Ljubav, škola, roditeljstvo, obitelj, moderno protiv tradicionalnog… sve je to spisateljica maestralno utkala u roman potpuno razumljiv djeci (čak je i jezik prilagođen).  Nakon Rečeno-učinjeno, upustila sam se u avanturu vezanja tenisica s veseljem jer sam sad otprilike znala što me očekuje. Autorica Matanović sada nam predstavlja poznat lik, dječaka Leona kojeg smo upoznali u prethodnom romanu i koji, za razliku od svoje razredne kolegice Tinke, ne voli pisati sastavke i skloniji je brojkama i formulama. Upravo ga ta okolnost dovodi na Prvić, na radionicu pisanja, gdje on kreće u avanturu života i ispisuje svoju vlastitu priču. Govorna prilagođenost djeci ovdje je vidljiva u liku bakute koja govori po slavonski i kao tipična baka. I ovdje je roman koncipiran po danima, iz perspektive nekoliko likova (cijele obitelji). Prisutni su i elementi misterije, čime se još bolje zaokuplja pažnja mladih čitatelja. Romani su povezani, jer se Tinka iz  Rečeno – učinjeno ovdje pojavljuje na kraju, a autorica pokazuje  da se suprotnosti privlače i da brojke i slova ipak mogu zajedno. Roditeljski problemi, školstvo, ljubav prema slovima ili prema brojkama, važnost obitelji i međusobnog poštivanja i ljubavi teme su koje je autorica utkala u rečenice oba romana i pokazala da se i s dječjim svijetom snalazi jednako dobro kao s odraslim. Romani se isprepliću tematikama i nadopunjavaju iz različitih gledišta pa se s lakoćom čitaju. Ove romane, iako namijenjene mladima, od srca preporučam i odraslima, jer će se sigurno prepoznati i možda ponekad lakše shvatiti dječje glave.