Hrvatska poruka za “Svjetski dan kazališta” koji se obilježava 27.ožujka diljem svijeta

Svjetski dan kazališta obilježava se diljem svijeta 27.ožujka čitanjem poruka istaknutih kazalištaraca koji podsjećaju javnost na umjetničko stvaralaštvo i na snagu izvedbenih umjetnosti.Pokrenula ga je Svjetska udruga za kazališnu umjetnost- ITI (Internatonal Theatre Institute),a odabrala je taj datum davne 1962. godine.

 

Poruke se čitaju na Svjetski dan kazališta prije početka predstave , a pisanje hrvatske poruke organiziralo je Hrvatsko društvo dramskih umjetnika (HDDU). Autor ovogodišnje poruke za područje Europe je Simon McBurney, glumac, redatelj i suosnivač kazališne trupe Théâtre de Complicité, dok je autor hrvatske poruke  dramski umjetnik, glumac i redatelj Rene Medvešek.

 

 

„Dragi prijatelji kazališta, s ove ili one strane rampe, srdačno vas sve pozdravljam i odmah na početku priznajem – nakon niza godina provedenih u teatru toliko mi se toga vrzma po glavi da nije lako krotiti misli i emocije sastavljajući ovu hrvatsku poruku povodom Svjetskog nam dana kazališta.

 

S jedne strane, ne bih htio samo prigodničarski slaviti značaj dramske umjetnosti i dugu bremenitu povijest kazališta, a da se ne osvrnem i na poteškoće s kojima se kazalište u nas mora nositi, no opet, s druge, pitam se je li ovo pravi trenutak za otvaranje svih onih pitanja koja su se s vremenom nagomilala a koja je, razmišljajući o našem društvu, teško zaobići.

Nakon niza dvojbi, čini mi se da je danas ipak najvažnije podijeliti s vama svoju privrženost kazalištu i naglasiti kako, usprkos svim preprekama koje otežavaju suvislo funkcioniranje naših umjetničkih i inih javnih ustanova, od kojih bismo neke već mogli zaštititi kao nematerijalno nekulturno dobro, ja kazalište volim i kako vjerujem da su kazališne daske još uvijek jedna nepotopiva splav na kojoj možemo preživjeti ovu poplavu beznađa koje se naizgled zavukla u gotovo svaki kutak javnog nam života. Jer kazališna kutija, zahvaljujući svojoj dubinskoj perspektivi mašte, i u ovim sipljivim vremenima opstaje kao nedodirljivi kutak nade, kao tajanstvena crna rupa ovog našeg svenemira koja je u stanju probaviti sav čemer svakodnevice i svježim daškom nadahnute glumačke igre uvijek iznova oplemeniti naš bitak. Kazalište to može, jer ono ne postoji samo zato da zrcali i promišlja stvarnost, već i zato da ju, poigravajući se njome, otkupljuje i svima nama vraća vjeru u zajedništvo i konačnu nadmoć duha, iskrenosti i igre.

Upravo zato je kazalište neizmjerno važno.
Analizirajući atmosferu hrvatskoga glumišta njegov neosporni autoritet Branko Gavella svojedobno je zapisao kako kazalište može i treba biti “jeka smisla kolektivne gradnje“.  I kako je, kao takvo, čudno blisko izvoru smisla ljudskog bitka”! Ali je, na margini svog rukopisa, nadodao i kako “svako mešeteranje čini teatar najopasnijim sredstvom ne samo za ugušivanje te temeljne ljudske funkcije nego i za…”

Slijede tri točke – daljnji tekst rukopisa je nečitak… Ali smisao je jasan..

Kazalište je, a s njime i kultura u cjelini, temeljni kamen kada je riječ o smislu kolektivne gradnje…..  Baveći se kazalištem i kulturom, možemo graditi, ali možemo i razarati društvo – odgovornost za izbor ostaje na nama. Kazalište je važno. I zato – ne samo ovo naše –  svako društvo svoje kazalište mora čuvati kao oko u glavi – jer ono to doista i jest.“

 

Rene Medvešek

 

 

Izvor: HDDU