Ovogodišnju Nagradu “Tin Ujević” osvojio je Milko Valent za knjigu “Otvorena rosa”

U Vrgorcu je  dodijeljena nagrada Tin Ujević za najbolju zbirku pjesama, napisanu na hrvatskom jeziku i objavljenu u razdoblju od svibnja 2017. do svibnja 2018. godine Milku Valentu za knjigu Otvorena rosa (V.B.Z., Zagreb 2017).

 

Prosudbeno povjerenstvo Društva hrvatskih književnika, u sastavu: mr. sc. Ernest Fišer, Lada Žigo Španić i Stipe Čuić, odlučilo je jednoglasno Nagradu Tin Ujević za najbolju zbirku pjesama, napisanu na hrvatskom jeziku i objavljenu u razdoblju od svibnja 2017. do svibnja 2018. godine, dodijeliti Milku Valentu za knjigu Otvorena rosa.

 

Iščitavši ukupno 64 pjesničke zbirke pristigle na ovogodišnji natječaj za Nagradu Tin Ujević, Prosudbeno povjerenstvo izdvojilo je u najuži izbor tri knjige, koje su se nametnule prepoznatljivom autorskom poetikom i osobitom kvalitetom. To su zbirke pjesama Theurgia Drage Štambuka i Dok su ti ruke u pokretu Ljerke Car Matutinović, te nagrađena pjesnička zbirka Otvorena rosa Milka Valenta.

 

 

Naslovnica knjige “Otvorena rosa” autora Milka Valenta: Izdavačka kuća V.B.Z., Zagreb 2017.

 

OBRAZLOŽENJE:

 

“Milko Valent svestrani je hrvatski književnik ‒ pjesnik, prozaik, dramatičar, esejist i kazališni kritičar, rođen 1948. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Zagrebačkoga sveučilišta diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost. Suradnik je stotinjak književnih časopisa, magazina i novina te brojnih radijskih programa i nekoliko internetskih portala. Do sada je tiskom objavio više od 40 knjiga, među kojima i 12 samostalnih zbirki pjesama. Zastupljen je u 28 antologija i 49 hrvatskih i inozemnih izbora, zbornika i panorama suvremene hrvatske poezije, proze, drame i eseja, a brojni su mu tekstovi dosad prevedeni na 15 jezika.

 

Od svoje prve objavljene pjesme Rat (iz 1969.) pa do najnovije zbirke Otvorena rosa (iz 2017.) Milko Valent već više od četiri desetljeća vodi svoj bespoštedni poetski rat protiv zle stvarnosti svijeta. Izrijekom to autor najavljuje i u svom uvodnom tekstu-putokazu u zbirku Otvorena rosa, spominjući kako su njena četiri pjesnička ciklusa (pod naslovima: Skulpture od asfalta, Instalacije u neredu: moderne pećine, PTSP-civilizacija i Konačno rješenje), zapravo i nastajala u tom vremenskom luku od četiri desetljeća, kada je autor i ostvario četiri kruga svojih nadasve kritičkih poetskih putovanja tranzicijskim podnebljem Hrvatske, Europe i Sjeverne Amerike.

 

Već je dosadašnja naša meritorna književna kritika ustvrdila kako je Valentova poezija i u najnovijoj zbirci s jedne strane posvemašnja sinteza poetske i prozne kvalitete, u kojoj se nadigravaju metaforika i naracija, a s druge strane neprestana je kombinacija najrazličitijih stilskih registara i najširih kulturoloških referencija. U skladu s vidnom postmodernističkom strategijom, Valentovo pjesništvo stoga poglavito tematizira i prokazuje banalnosti modernog svijeta, njegovu posvemašnju trošivost, propalost čovjeka i globalne kulture, imanentnu i pogubnu konzumerističku logiku, opću tehnološku i komercijalističku surogatnost zbiljskog života čiji su oblici poprimili čudovišne razmjere u virtualnim i televizijskim svjetovima. U tom se kontekstu pjesnik također sukobljuje s globalističkim nasrtajima i na samu opstojnost ljudskog identiteta, ali i na trajnu egzistencijalnu ugroženost pojedinca u srazu s nadmoćnom tehnologijom i kaotičnom stvarnošću.

 

Valentov pjesnički jezik najočitiji predložak njegove složene poetike. Tako mu se razmjerno dugi stihovi počesto lome bez obzira na sintaktičke granice, čime se pak sugerira ekranična kontinuiranost teksta, kao pjesmovna sukcesivnost u kojoj se narativna iskazivanja vješto impregniraju metaforičkim preskocima. Takva pak versifikacijska struktura pjesniku omogućuje začudno sljubljivanje sintagmatske i paradigmatske dimenzije teksta, njegovo horizontalno popisivanje neiscrpne zalihe poznatog, a u isti mah i vertikalno upisivanje retoričkog poetskog potencijala. U pjesničkoj figuraciji dominiraju metafore u kombinaciji stereotipnog i neobičnog, zatim oksimoroni kao parafraze intelektualizirane frazeologije, ili čak severovski primjeri paranomazije i duhovite poetske refleksije. Stoga i pjesmovna svijest lirskog protagonista u zbirci Otvorena rosa nije nimalo neutralna, dapače, ona je afektivna i izravna, izrazito otvorena prema kaotičnoj zbilji, a suprotstavljena pukom sentimentalizmu.

 

Upravo složenošću svoga specifičnog pjesničko/proznog diskursa Valent uspješno izbjegava u potonuće mimetizma i u izraznu ogoljelost naše aktualne tzv. stvarnosne poezije, kao i moguću plakatnost u ideološkim (točnije: antiideološkim) iskazima. U tome kontekstu, naprotiv, njegovo pjesništvo ima izrazito subverzivnu dimenziju, u kojoj dominira pomalo anarhoidno protivljenje brojnim pošastima globalizma i kapitalističkim interesima iniciranim integracijama, ali i lucidno protivljenje svakom ideološkom ili religioznom fundamentalizmu. Ukratko, lirski protagonist  u zbirci Otvorena rosa cijelim se svojim životnim iskustvom i bogatom erudicijom suprotstavlja svakom idejnom zaglupljivanju i porobljavanju ljudskoga uma i čovjekove iskonske slobode.

Na kraju, može se također zaključiti da je u pjesničkoj zbirci Otvorena rosa, ali i u nekojim prethodnim zbirkama novije Valentove poezije, autorova pjesnička faktura znatno bogatija i izazovnija nego ranije, štoviše, prometnula se u jednu od najsamosvojnijih fakturâ recentnoga hrvatskoga pjesništva. Upravo najnovija zbirka Otvorena rosa Milka Valenta jasno potvrđuje kako je ovaj nagrađivani hrvatski prozni i dramski pisac sada uspio obuhvatiti bitne pojedinosti i sam totalitet naše suvremene zbilje, i pretvoriti ih u poeziju koja intenzivno i dojmljivo funkcionira na svim razinama poetskog diskursa, pa stoga po odluci Prosudbenoga povjerenstva i zaslužuje uglednu pjesničku Nagradu Tin Ujević za 2018. godinu.“

 

Za Prosudbeno povjerenstvo DHK:

Ernest Fišer, predsjednik

 

 

 

Izvor:Društvo hrvatskih književnika