Jedna kaznionica, mnoštvo priča

Mlada autorica Helena Minić koju vam danas predstavljam studentica je hrvatskog i ruskog jezika i književnosti. Pisanjem se bavi od malih nogu, a ljubav prema lijepoj riječi i književnosti, ali i ruskom jeziku nagnala ju je da se u svom romanu prvijencu uhvati u koštac s velikom temu. Njezin je književni ostvaraj uredila Tina Marušić, a izdala Matica hrvatska, ogranak Zabok.

 

U romanu Krist dolazi po mene pratimo što se događa u kaznionici u Sibiru u koju je poslan Rodion Romanovič Raskoljnikov nakon ubojstva Aljone Ivanovne i njezine sestre. Upoznajemo život unutar surovih zidina i živopisne likove koji preživljavaju iz dana u dan i grade međusobne odnose u uvjetima gotovo nezamislivima ljudskome umu. Veliki dio romana usredotočen je na dijaloge koji pobliže ocrtavaju osobnosti, ali i na opise koji stvaraju ugođaj ne opterećujući radnju i čitkost teksta.

 

Autorica poštuje poetiku Dostojevskog i poetiku realizma, no neupitno je da ju prožima i svojom autorskom crtom. Opisi pokazuju poznavanje poetike, ali i kulture i doista se stvara dojam prisutnosti u svim događanjima te upoznavanja likova. Roman je prožet religioznim motivima, osobnim detaljima (kojima se stvara psihološka motivacija i pozadina likova), pa i motivima ljubavi, čak i privrženosti za koju je neobično da se pojavljuje na tako surovom mjestu. Iznijansirana psihologija likova ponekad je u suprotnosti s njihovom surovošću, istom onom koja često služi prikrivanju dubokih rana unutar osobnosti.

 

Smatram da je upravo u tome čar ovoga romana, pokazati da se i unutar surove kaznionice nalaze različiti ljudi, jedan svijet i jedno vrijeme za sebe koji kroje vlastita pravila i imaju vlastite razloge. Ulaženjem u taj svijet, propitivanjem tih razloga i ponašanja, čitatelju se otvara sasvim novi svijet. Iako nepoznat i dalek, ostavlja dojam koji će vas pratiti još neko vrijeme nakon čitanja knjige.

 

Roman je ovo koji poštuje uzor (Zločin i kazna doista jest kapitalno i neosporno vrijedno djelo), na njega se ugleda i nastavlja tamo gdje je Dostojevski stao, no nepobitno ima i vlastite likove koji se pamte i čitke, snažne rečenice koje se ne zaboravljaju. Vrijedi se probiti kroz ponekad mučne opise i duševnog i tjelesnog jer je ovaj roman dokaz da se i u najsurovijim uvjetima pronađe netko vrijedan pamćenja.