Roman o Ledi koji se ne zaboravlja

Ovaj ponedjeljak vam donosim roman koji progovara o temi o kojoj se najčešće niti ne govori, no Marko Gregur svojim je perom glas svih onih koji šute i proživljavaju. Inače je uključen u brojne kulturne djelatnosti, dobitnik je nagrada, prevodi sa slovenskog jezika, a i glavni je urednik časopisa za književnost Artikulacije. Piše poeziju i prozu, a njegov najnoviji roman koji je izdala HENA COM i uredio Kruno Lokotar čita se u dahu i bez daha ostavlja.

Mogla bi se zvati Leda jednostavnim stilom, bez patetike i zadrške, progovara o teškoj temi posvajanja i medicinski potpomognute oplodnje te s čime se sve moraju suočiti parovi koji čeznu za roditeljstvom. Emotivan i poprilično osoban, roman je zapravo obraćanje Ledi, koja bi mogla postati članom obitelji u kojoj će biti voljena da nije nemilosrdne birokracije i rupa u sustavu koji ne obraća previše pažnje na emocije. Gregur pripovijeda o utjecaju svega toga na brak, isprepliće obitelji, probleme i osjećaje na koje nailaze, ali i daje uvid iznutra u poprilično mučne procese o kojima se ne govori često. Prošlost koje se prisjeti, sadašnjost u kojoj čezne i budućnost kojoj se nada tri su okvira u kojoj se nalaze mladi bračni par i željeno dijete. Surovost sustava i kritika društva u opreci su s emotivnim proživljavanjima i previranjima. Rečenice koje ostaju u pamćenju, tjeraju na zastajkivanje i promišljanje, ali i bjelodana iskrenost ostavljaju bez daha.

Mogla bi se zvati Leda hrabar je i emotivan roman koji ne ostavlja ravnodušnim, neovisno o stavovima prema roditeljstvu. Progovarajući o onome o čemu se ne govori glasan je i bučan, gotovo vapaj da se zapitamo može li čežnja postati stvarnost i jesu li zakoni koji bi trebali uređivati i olakšavati stvari ponekad okovi. Nećete ga ispustiti iz ruku i nakon čitanja ostat ćete još dugo razmišljati o obitelji, o ljubavi, o Ledi.