Nekad mač, danas selfie; nekad dvor, danas grad – Robin Hood 21. stoljeća

Robin Hood junak je koji stoljećima intrigira i nadahnjuje umjetnike u svim umjetničkim granama, a djeci je često inspiracija u mnogim igrama. Dina Vukelić napisala je novo viđenje tog legendarnog junaka pa je Robin Hood pronašao svoje mjesto na daskama Dječjeg kazališta Dubrava u režiji Ive Srnec Hamer.
Legenda o Robinu Hoodu dobro je poznata – odmetnuti plemić koji pomaže siromašnima tako što krade od bogatih i kojega jedni smatraju junakom, a drugi barabom prolazi niz pustolovina na svom putu pravednika. Dina Vukelić (ujedno i dramaturginja predstave) podarila je poznatoj legendi novi duh, radnju je smjestila u suvremenost pa legendarni plemić nadahnjuje mlade u borbi za pravdu pokazujući da postoje problemi i pitanja koji su svevremenski. Mlada družina saznaje za nepošteno oduzimanje restorana pa jedan od članova započinje priču o Robinu Hoodu te time dobivamo predstavu u predstavi, pri čemu glumci izvrsno žongliraju u promjenama kostima, za koje je zadužena Ana Trišler, i scenografije koja je djelo Melite Omeragić, a sve je dopunjeno glazbom Sunčice Dropulić. Predstavu mogu gledati djeca od 6 godina nadalje, ali komunicira se i s publikom rane adolescentske dobi – progovara se o društvenim mrežama, međuljudskim odnosima, ali i pravdi i prijateljstvu. Ekipu čine Robi, Dario, Mario, Erika i Ana te se oni u potrebi prerušavaju u junake legende, a život su ekipi udahnuli Matej Đurđević, Eugen Stjepan Višić, Denis Bosak, Danijela Evđenić i Katarina Madirazza.

Glumci igraju vrlo živo i scenografija je vrlo ilustrativna te scenski elementi obogaćuju vizualni dojam, ali režijski i dramaturški ne doprinose samoj priči. Iako ilustrativna, scenografija pomalo opterećuje samu izvedbu budući da su elementi poprilično krupni pa usporavaju glumačku igru koja se mogla obogatiti i jednostavnijim scenskim rekvizitima. Ipak, glumci su pokazali odlično korištenje rekvizita (Evđenić prilikom promjene kostima, Bosak baratanjem velikim elementima poput trona i kočije). Glazba je odlično uklopljena kako bi pridonijela priči i dala dodatni dojam glumačkome pokretu. Upravo je glumačka igra ono što obogaćuje preciznu režiju u kojoj se igra na siguran pristup, pa se tako glumci ne libe posegnuti za mimikom, promjenama intonacije, ali i improvizacijama u trenutcima kad rekviziti pomalo opterete scensku igru, čime pokazuju uživljenost u likove. Ipak, za razliku od snovitog ulaska u legendu, prijelaza između stvarnosti i priče koji je na početku jako dobro odrađen – povratak u stvarnost nešto je veći rez, ali se kontinuitet priče ipak ne narušava.

Naslovni lik utjelovio je Matej Đurđević koji je vjerodostojno uprizorio stasitost junaka, ali i zanesenost zaljubljenog mladića. Nadalje, Đurđević pokretima izaziva komiku (posebice kad igra slugu), a čak i kad nije posve vidljiv na sceni glasom izaziva komičan efekt. Upravo njegovi monolozi omekšavaju prijelaze u radnji. Emotivnu stranu Robina Hooda otkriva djeva Marian koju je na pozornicu donijela Katarina Madirazza utjelovivši buntovnicu okovanu pravilima dvora. Njezin je lik pravocrtan, no akcijske su scene ponešto u grču. Ljubavnu priču Robina i Marian je teže doživjeti budući da ne postoji snažna iznijansiranost između djeve Marian iz legende i Ane iz suvremenosti. Nijansiranje je pak pokazao Denis Bosak koji je izvrsnim gestama i glasom prikazao publici i strah od vladajućeg, ali i dozu kukavičluka koja je ipak razbijena komikom čime je zadobio simpatije publike. Liku Šerifa Bosak je podario više dimenzija – u jednom trenutku gotovo ga žalite jer se našao u nemogućoj misiji dovođenja nevjeste Princu, a u drugom vas već nasmije svojom logikom i reakcijama. Glumac vješto barata povećim rekvizitima dajući im još jednu dimenziju koja ne uključuje samo elementarnu scenografiju. Vladajući pred kojim se Šerif klanja jest Princ, kojeg je živopisno i nadahnuto uprizorio Eugen Stjepan Višić, pokazavši kako se doista liku može udahnuti život pokretima, izrazima lica – čak i kada ne govori. U Višićevoj izvedbi je (uz elemente komike) do izražaja došla i jezična karakterizacija lika, čime mu je podarena još jedna dimenzija. Prinčeva slojevitost dočarana je izvrsnim uživljavanjem u lik, a mladi je glumac pokazao kako je za dočaravanje emocije često dovoljna i gesta rukom. Svojom je mimikom vješto odgovarao na reakcije mlade publike dajući Princu dodatnu životnost. Najviše je transformacija u predstavi prikazala odlična Danijela Evđenić koja je ušla u kožu nekoliko likova (od plahe Erike, pronicljivog sluge, iskarikirane dvorkinje i Malog Ivana u krizi identiteta, kao i bahatog plemića). Suvereno vlada scenom i parira kako Princu, tako i Robinu, klizeći iz likova slugu i trubadura u lik plemića nenametljivo, a efektno te tako pokazujući da je uvjerljiva i u muškoj i u ženskoj ulozi.

Danijela Evđenić, Eugen Stjepan Višić i Katarina Madirazza kao Princ i Sluge

Valja napomenuti kako i Višić i Bosak jasno nijansiraju razlike između svojih suvremenih likova i njihovih drevnih utjelovljenja – dok je Princ tvrdoglav i uskogrudan u svojim stavovima, suvremeni Dario preispituje svoje roditelje i djeluje u skladu sa srcem. Suvremeni Mario, za razliku od Šerifa ne bježi od činjenica i odgovornosti. U tim promjenama likova, Eugen Stjepan Višić i Denis Bosak pokazuju glumačku svestranost – moguće je doživjeti i osjetiti oba lika intenzivno i poticajno.

Iako je primarno riječ o legendi, plemićima, kraljevima i dvorcima – ta je drevnost izvrsno i vješto uklopljena u suvremeni kontekst, govoreći o borbama koje traju otkad je svijeta i vijeka, a koje se nisu previše promijenile u suvremeno doba. Nekada dvorski tračevi – danas selfiji, nekada plemići i plemkinje – danas mladići i djevojke u borbi za pravdu i istinu, za prave vrijednosti i svoje mjesto i svrhu u svijetu; predstava je ovo koja na neki način briše granice prostora i vremena i pokazuje da je pravda, kao i ljudskost, ipak svevremena te da u potrazi za time, svatko od nas traži svoje mjesto u svijetu pri čemu o pojedincu ovisi hoće li ga pronaći. Na kraju priče, svatko je od nas individua s vlastitim odlukama.

Glumci su u predstavi pokazali umijeće transformacije, prikaza emocija, ali i snalaženja na sceni i oko nje, ne libeći se čak upustiti u komunikaciju s publikom koja je izvrsno reagirala na izvedbu. Djeca su posebno reagirala na lik Princa dovodeći ga već za vrijeme predstave u suodnos s drugim likovima i doživljavajući čitav splet emocija. Glumci su stvorili energiju svevremenosti, a tekst koji otvara mnoga pitanja uprizorili za publiku tako da se gledatelji s lakoćom užive u priču, a da nakon predstave ostanu potaknuti na propitivanje temeljnih (među)ljudskih vrijednosti i odnosa za koje se borio Robin Hood. U ovome smo vremenu svi na neki način Robini, a ova predstava i glumačka postava pomažu to osvijestiti. Nije na odmet spomenuti da je predstava uprizorena u kazalištu na rubu grada, gdje se svakodnevno odvija borba za kulturu, za sredstva i za umjetničku slobodu. Kako je Robin Hood u legendi brinuo o onima koji su marginalizirani i zanemareni, tako ova predstava donosi prave vrijednosti i glumačku izvrsnost o kojoj će glas putovati s ruba grada stavljajući u središte snagu umjetnosti i prave vrijednosti.

Danijela Evđenić (Erika/Mali Ivan), Denis Bosak (Mario/Šerif), Eugen Stjepan Višić (Dario/Princ), Katarina Madirazza (Ana/djeva Marian), Matej Đurđević (Robi/Robin) 

fotografije: Dječje kazalište Dubrava