Glumci, publika i Fešta koja se ne zaboravlja!

Predstava Fešta izvedena na 45. Danima satire Fadila Hadžića u Satiričkom kazalištu Kerempuh (inače u produkciji Teatra Exit) nastala je kao autorski projekt (u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu) mladih glumaca Josipe Anković i Josipa Ledine koji su prilikom zajedničke suradnje prepoznali kompatibilnost i slične stavove, što ih je dovelo do toga da zajedno stanu na scenu. Ideja i tekst su njihovi, a prihvatili su se i režije. Oko režije ih je savjetovala Anica Tomić, dajući istovremeno mladim glumcima da prema vlastitoj zamisli realiziraju predstavu.

Josipa Anković i Josip Ledina utjelovili su svoje imenjake, Josipu i Josipa Blažević koji su naoko sretan mladi bračni par koji ima sve od života – vilu na Pantovčaku, dizajnersku odjeću, sina, ugled, obitelj, kumove, prijatelje. Godina je 2025. i Fešta je organizirana povodom njihove pete godišnjice braka, a na kojoj vas oni posve uvode u svoj brak, ali i život prije nego što su ozakonili svoju ljubav. Ipak, Fešta ne ostaje na plošnom i stereotipnom prikazu braka, već propitkuje sve slojeve zajedničkoga života, ali i suvremenosti i stvarnosti u kojoj se taj život živi.

Kostimografija i scenografija za koju je zaslužna Petra Gulišija nenametljivo obogaćuje scensku igru, omogućava neposrednost i povezanost publike i glumaca, ne trošeći im vrijeme na komplicirane premještaje ili presvlačenja, što dramaturški predstavi dodaje na fluidnosti i uigranosti. Nekoliko stolica i stol te jedan kauč posve su dovoljni za dramske situacije, dok kostimi nenametljivo dodatno karakteriziraju same likove, a čar je u detaljima poput štikli ili mokasina, profinjenog šala ili zlatnoga lanca – minimalne intervencije s maksimalnim učinkom. Kostimi prikazuju klasnu pripadnost, ali likovi nisu prikazani na posve negativan način, nego im glumci emotivnom izvedbom daju određenu vrstu obrane i objašnjenja – zašto su takvi kakvi jesu. S takvom su scenom i kostimima svi glumački elementi i te kako došli do izražaja, a spontana i pri tome ipak jasna, ali nipošto kruta režija izvrsno prati i dočarava dinamiku života.

 

Dočaravanje života postignuto je brojnim metaforama, referencama na pop kulturu (poznata lica kao uzori za određeni stil života), intertekstualnošću (fino isprepleteni primjerice Cesarić i Menčetić) i poigravanjem sa stereotipima. Osvrće se Fešta i na sadašnjost unutar same predstave: bal pod maskama, nemogućnost tipične proslave – sve su to karakteristike pandemijskoga vremena. I sama forma predstave uklapa se u novo normalno: glumaca je samo dvoje, oni su nositelji svega te sa što manje popratnih sadržaja postižu cjelovit efekt. Sam naslov sugerira opuštanje i dobar provod, dinamiku i zabavu u vremenu u kojem smo spriječeni biti emotivni, a upravo to fešta čini: otpušta kočnice i pušta postupke sudionika da govore.

Odlična scenografija, kostimografija, fluidna režija i odlično izabrana glazba (upotpunjena koreografiranim plesnim točkama koje glumci izvode živo i s lakoćom) stavljaju u prvi plan najjači adut ove duodrame, a to je gluma, točnije mladi autorski dvojac.

Josipa Anković utjelovljuje svoju imenjakinju nepretenciozno, moćno i sa savršenim osjećajem za mjeru. Naime, Anković oblikuje mnoštvo stereotipa o ženama u motiviranu glumačku igru pri čemu ne odlazi u karikaturu, nego prikazuje punokrvnu i dinamičnu ženu rastrganu između želja i snova, očekivanja, ali i životnih zbivanja i prevrata. Izvrsnim govorom tijela, ali i mimikom i glasom glumica nijansira emotivna stanja i izvanjska raspoloženja vješto balansirajući između humora i karikature, iskrenosti i ironije. Odlično prikazuje gradaciju od djevojke koja želi uspjeti, preko žene i majke kakva treba biti po društvenim standardima pa sve do prevarene žene koja ostaje uzdignute glave. Sve su te faze osobnih i životnih prevrata dočarane izvrsnim scenskim umijećem mlade glumice kojoj je vlastito tijelo (pokreti, mimika, glas) najmoćniji glumački alat. Od zaljubljene žene pa sve do slomljena srca, Anković svaku emociju na scenu donosi bez zadrške, a gradacija u osjećajima gotovo je opipljiva i navodi publiku da suosjeća i poistovjećuje se.

Svog je imenjaka Josip Ledina utjelovio također snažno i punokrvno, intuitivno osjećajući granicu humora i karikiranja. Stasit i korpulentan, moglo bi se reći da se glumac uklapa u stereotipnu sliku kršnoga Dalmatinca. No, svojim glumačkim umijećem Ledina je svome scenskom imenjaku podario nijanse koje ocrtavaju prostodušan, a snažan karakter. Od glasnog i gorostasnog na početku, do slomljenog i tihog pred kraj predstave – s dubinskim razlozima ishitrenih reakcija i emotivnom prazninom, Josipov lik doživljava transformaciju, a Josip Ledina pokazuje glumačko umijeće igrajući okvire u koje se mora uklopiti, probleme u koje ga dovodi vlastita narav, ali i pokušaje da bude sve ono što se od njega očekuje, što na kraju rezultira potpunim raspadom. Od govora (doslovnog, glasnog) preko pjevanja, pa sve do mimike i imitacije Josip je kao lik dočaran snažno i životno, uz spontane i nesputane pokrete, a stereotipi postaju prostorom za promišljanje, a ne za osudu. Također, Ledina je vjerno donio „muški“ emotivni raspad navodeći publiku na preispitivanje njegovih postupaka, ali i na dozu suosjećanja za njih.

 

 

Kad ih se spoji na sceni, nastaje prava čarolija. Stereotipi o muškarcima, ženama, odnosima, braku i mentalitetima prikazani su humorom i s mjerom, oprimjereni tako da se s njima lako poistovjetiti, a izostanak klasične crno-bijele karakterizacije likova omogućio je publici lakše povezivanje s njima. Govor na dijalektu (koji glumcima prirodno leži jer su nadahnuće crpili upravo iz rodne okoline), strane riječi i sintagme (anglizmi i germanizmi) sa simpatičnim leksičko-sintaktičkim prilagodbama (Why are you miging?) daju likovima na komičnosti i ljudskosti, čineći ih komičnima – ali ne i iskarikiranima. Odlična glumačka nijansiranja omogućavaju ulaz u psihologiju likova (što je zapravo uloga žene, ima li muškarac pravo biti pjesnik), a jezik (dijalekti, izrazi poput tutkum i čimavica, kletve i usmena baština) služi kao sredstvo karakterizacije.

Iako Josipa i Josip nose ovu duodramu, ono što ju čini posebnom jest publika koju aktiviraju glumci, pretvarajući ju u dio same predstave. Naime, od trenutka kad publika kroči u kazalište, Josipa i Josip započinju komunikaciju. Publika postaje stričevi, tete, ujne, kumovi, rođaci… Tu je crveni tepih, fotoaparati… dočekuje ih se kao najvoljenije članove obitelji i prijatelje. Prostor scenske igre širi se na cijelo kazalište koje postaje dvorana za feštu, a audiovizualne projekcije pridonose stvaranju atmosferu stvarnoga života. Isto se nastavlja i u predstavi, glumci uvlače publiku u scensku igru dajući im uloge. Čine to nenametljivo, osluškujući njihovo raspoloženje, a opet posve ravnopravno. Publika prihvaća, nije pasivna, smije se i razgovara s njima, odgovara spontano, a nerijetko glumci prilagode tijek predstave upravo reakcijama publike. Može se osjetiti kako od početnog šoka raspoloženje publike ide prema potpunom uživljavanju koje rezultira osjećajem pripadnosti. Tom osjećaju svakako pridonosi i dramaturški snažno, ali i spontano kretanje glumaca samim gledalištem, uspostavljanje izravnog kontakta s gledateljima. Fešta je komedija u kojoj susrećemo dobro poznate karaktere (bilo iz svijeta slavnih ili vlastite okoline), a ti karakteri imaju svoje ranjive i komične strane. Sama publika može zauzeti strane, a glumci improviziraju i razvijaju humor temeljen na prepoznavanju uz lagano karikiranje.

Na kraju svega, može se reći da je ovo duodrama u kojoj publika igra aktivnu i važnu ulogu, a mladi glumci pokazuju glumačko umijeće, režijsku vještinu, jezičnu kreativnost i spontanost u pokretu i govoru. Predstava je ovo kojoj su Josipa Anković i Josip Ledina dali svoj autorski pečati, a Fešta je svakako događaj na kojem se, osim godišnjice braka, slavi glumstvenost i moć glumačke igre, a brišu se granice glume i stvarnosti, fikcije i fakcije dok nas Josip i Josipa (i kao glumci i kao likovi) vode vrtlozima zvanim emocije i život u ovom bogatom i nadahnutom dramskom ostvaraju.

Fotografije: Teatar Exit