U Parizu je završena jedna od najvažnijih međunarodnih izložbi Art Capital,na kojoj se među izlagačima našao i naš vrsni slikar Velimir Trnski.

Festival se održao u u Salonu Art Capital , te sastojao od četiri salona, od kojih su u tri bila izložena djela Velimira Trnskog : Salon Des Artistes Français, Salon Des Artistes Independents i na Salon Du Dessin & Peinture A Leau.

Tim povodom Velimir Trnski nam se javio iz Pariza i prenio doživljaje koji su vladali u ovom gradu umjetnosti. Prenosimo Vam ih u cijelosti.

 

 

Vračajući se, s izložbe “ART CAPITAL” i gledajući u pariški mokri pločnik, došle su mi na pamet razne misli. U palači “Ephemere” više od 3000 umjetnika pokušava uhvatiti klijenta ili galeristu, a vani promet vri i kiša pada kao i nekada. Na ovakvim velikim, ogromnim prezentacijama se oko umori i pažnja popusti nakon 100 slika….I meni, a i publici. Sve je veliko i svega ima puno…pompozno postavljenih velikih slika upitne vrijednosti (ima neka kuhinja iza svega) i običnih nizova srednje kvalitete, kao i malih, ali dobrih “komada” skrivenih po ćoškovima i u hodnicima.

Ja sam stara škola gospode Ivančića, Kulmera, Hegedušića i Stančića. Prema tome vrednujem likovnu kvalitetu, a to znači umijeće i Bogom dan talent i “ono nešto”. Ne dozvoljavam da mi netko prodaje “umjetnost” s prolijevanjem boje iz kante i da onda piše traktate na 20 stranica, što i kako je htio. Umjetnost nije poruka, skandal, jeftino provociranje i skretanje pažnje. Umjetnost je subjektivna istina u referenciji s objektivnim i vječnim.

Poruka i ovo nabrojeno mogu biti samo dio umjetnosti, ali nikako ne jedina istina. Išli smo u škole i akademije da naučimo umijeće i onda to trebamo pokazati, tako da bilježimo svoju istinu, svoj pogled i mišljenje, a nikako da služimo nekom programu, vjeri, dogmi, modi ili ideji kustosa (koji je nerazvijeni umjetnik), pa će nam on reći što bi trebali stvarati !?

Na izložbi “ART CAPITAL” koja prezentira tisuće autora ima odličnih likovnih djela. Ima kvalitetno tzv. vječno živih ideja realiziranih u vrhunskom umijeću. Ali…ima i jeftinih skandala, nepotrebnih provokacija, političkih i vjerskih insinuacija, uopće nepotrebnog pojavljivanja, koje govori o nesposobnosti autora i eventualno mogućoj korupciji.

 

 

No zato ima djela pred kojima se valja pokloniti, zastati i dobro ih upamtiti. To su djela koja govore, prenose poruku na neagresivan način i djela u kojima likovno možeš uživati i još ponešto naučiti.

Crteži su “ kao trag” divljači i po njima upoznaš i ocjenjuješ autora…bez laži i kolorističkog sjaja. Uglavnom su sjajni, pa je jedan i dobio veliku nagradu salona. Grafički listovi su toliko dobri, da ih treba doći drugi dan pogledati. Posebno značaj bih dao kiparima i njihovim skulpturama. Od klasično narativnih i izvrsnih, do modernih i bliještećih, da kraj kojih ne možeš proći šetajućim korakom. Između teških i velikih volumena pogodio me ( ali tiho) grom iz vedra neba. Visoka 3 metra prozirna od žice urađena figura anđela. Stilizirana tako da su mu velika krila sastavljena I prate oblik tijela do zemlje. Karakter i naše poimanje anđela su:…tajanstven, dobar, lijep, neuhvatljiv, transparentan i da lebdi. Sve to je ovdje autor uspio s običnim materijalom kao što je žica, ostvariti. Toliko dobro da imate potrebu dodirnuti taj oblik koji je visoko iznad vas i nestvaran. Bilo ga je teško fotografirati, onako okruženog s velikim i koloristički jačim oblicima. Svaka čast autoru….uspio je prenijeti poruku i pokazati neuhvatljivo.

 

Sjećam se profesora Matka Peića, kako nas je pametno provocirao na diplomskom putovanju u Mađarsku. U jednom od muzeja nas je zamolio da obratimo pažnju na dvije slike. Možda su bili različiti autori, ali bila su to dva vrlo slična platna s kraja 19. stoljeća. Jednu je g. Peić hvalio, a drugu “popljuvao”….naša reakcija je bila zbunjena i nikakva, a ja sam kroz zube “ procijedio”…sereš. Upravo je to on i htio, ali su većina nas studenata bilo “ovce”. Nismo ga shvaćali ni slušali, jer smo gledali kolegice. Poslije mi je priznao da je moja reakcija bila ispravna, ali me i kaznio. Eeee …htio nas je naučiti da znamo gledati i procijeniti umjetnost, ako to već sami nismo po rođenju imali.

 

Čini mi se, da se danas previše i pod svaku cijenu istražuje bilo kakva provokacija i onda kad znalac to pogleda, zaključi da je…već viđeno. Recimo slika…nekoliko zelenih ruskih tenkova s vojnicima u punoj spremi i u punom maršu na crvenoj pozadini ( gdje je tu likovnost i umjetnost) ili lakirano fiksirana prava jeans košulja…Možda je to samo 99 % naglašena u pravom momentu poruka…ali ništa dalje od toga.

 

Meni bi bila veća umjetnost i poruka, naslikati krv na jastuku i leševe, koje su izazvale akcije tih tenkova. A da ne pričam o nedovoljnom i neozbiljnom istraživanju biblijskih tema, ali na velikom formatu i s grubim enformel namazima. Isusa skidaju s križa na triptihu, a dole po zemlji leže gole žene.

 

 

Kolege drage nije to to. Kalvarija, razapinjanje, skidanje s križa i sve ostalo, ako i nije istinito, toliko je utkano u našu svijest, da mi se ovo čini glupo i smiješno. Ljubavi i seksa je uvijek bilo i bit će, ali to ne treba slikati na krivom mjestu…..(kojoj bi se ženi prohtjelo skinuti se, ispod križa na kojem su razapeta muška tijela iz kojih curi krv….to ne bi čak ni kod mazohista išlo). Samo provokacija i još k tome loše naslikana, ali u takvom formatu, da se mora primijetiti. No s druge strane sam vidio ( a tu istinu znam), da svaka slika ima svoju publiku.

Ja jesam i ostat ću autor, koji je znatiželjan i koji s umijećem i talentom bilježi i govori o svemu što je vidio, doživio, pročitao, omirisao, dodirnuo, želio, čuo i zamislio.

Velimir Trnski”