Dimitrije Popović napisao je knjigu koja kroz umjetnost isprepliće portrete prijatelja i suradnika

Iako javnost akademskog slikara Dimitrija Popovića najviše poznaje kroz njegove slike i instalacije , odnosno umjetnička ostvarenja, on također i piše. Do sada je objavio desetak knjiga ,ali nova knjiga koju je javnosti predstavio u muzeju Mimara se uvelike razlikuje. Naime riječ je o knjizi eseja i zapisa iz vlastitog života pod nazivom “Labirinti sjećanja”.

 

Dimitrije ove godine olovka je preuzela drugu funkciju u vašim rukama , naime s njom  ne stvarate  likovnu umjetnost nego je fokus ove godine na književnosti. Što čitateljsku publiku očekuje u knjizi Labirinti sjećanja?

 

Ova godina je ustvari dominantno označena s knjigama i to je ustvari druga knjiga koja se u zadnja dva mjeseca promovira u ovoj istoj dvorani. Prva je naime bila Eros , krv i svetost . Međutim ja nebi htio da publika misli da sam ja neki neurotičar koji piše svaka dva mjeseca.

 

To je knjiga koja sadrži tekstove koji su nastajali u zadnjih osam godina i sad su objedinjeni u jednu knjigu koja se zove Labirinti sjećanja , koja je posvećena ličnostima s kojima sam surađivao ili bio u prijateljskim odnosima. Dakle Ranko Marinković , Emil Cioran, Danilo Kiš i Dado Đurić.

 

 

Iako je knjiga nastajala u posljednjih osam godina ,  zapravo je pisana kao dnevnik i opisuje vaš studentski život u Zagrebu.

 

To je knjiga koja žanrovski prožima dva pristupa  , jedan je fotografski koji prikazuje razgovore i atmosferu s tim ljudima , a s druge strane je protkana esejistikom. Dakle, po onim elementima koji su karakteristični za njihovo djelo, a to su naprimjer književnost , poezija, filozofija i religija, tako da se oni nužno prožimaju što po sebi nameće jedan labirint , a umjetnost i je u suštini labirint,  jer je uvijek otvorena na puno strana i puno elemenata koji čine tu čarobnu riječ, a to je umjetnost.

 

 

Ali svim tim ljudima o kojima pišete zajednička je smrtnost,  a upravo smrtnost i problemi  ljudskog bića se također očituju i na instalaciji Alegoria o kreaciji .

 

Da vidite dizajn knjige, tu se nalazi i taj križ, a križ ih i spaja koliko i razdvaja i sve poetike u osnovi nose isti problem, a to je problem smrti što je i zapravo i tema instalacije koja se zove Alegoria o kreaciji.

 

Dakle to je kostur ruke ,a kost je trajni element. Tu je također zlatna boja koja asocira na to vječno svijetlo , na kreaciju. Uperena je u krug koji predstavlja svijet  (univerzum) koji je vječno kretanje vremena  i u krugu (zrcalu) se reflektira. Zapravo svako umjetničko djelo je refleksija autora i njegovog shvaćanja i poimanja svijeta.

 

Na sredini svijeta se nalazi biser , kao simbol savršenstva ovog umjetničkog djela , dakle onoga čemu čovjek odnosno umjetnik teži, a to je savršenstvu koje mu uvijek izmiče i nikada ga ne dosegne. Tako da taj odnos ruke prema tom djelu , tom vječnom traženju te savršenosti zapravo cijelo vrijeme, kroz povijest ljudskoga roda. Ta potreba da se nešto dosegne , točnije ljepotu i snagu i apsurdnost umjetnosti istovremeno.

 

Instalacija “Alegoria o kreaciji ” / Fotografija: Zorana Vukić©www.cro-kultura.com, Zagreb 2018.

 

 

No osim same teme i motiva ova knjiga se razlikuje po tome što je svojevrstan Dimitrijev dnevnik , pa tako autor opisuje život mladog studenta Dimitrija  za vrijeme studiranja na akademiji likovnih umjetnosti, kako provodi vrijeme , koje knjige čita , te kakav utisak na njega ostavljaju pojedini ljudi koje je susretao i sa kojima je surađivao u životu.

 

Od svih osoba koje spominjete kroz knjigu tko je na Vas ostavio najveći utisak i zašto?

 

Najviše me se dojmio Cioran , a najdraži mi je Kiš. U tom smislu zato što je Cioran filozof koji u potpunosti odgovara mom poimanju svijeta , premda je pesimističko , ali je inspirativno. S druge strane tu je Kiš koji je vrhunski pisac , ali imao sam s njim jedan odnos, naročito zadnjih par godina prije njegove  smrti.  Jednu bliskost , gdje se točno vidjelo kako njegov život i njegova literatura imaju protutragičnu dimanziju koja je osijenjena cijelo vrijeme sa smrću. Koja je prisutna u njegovu djelu i na kraju o tome se i govori , a smrt je tema  koja mene konstanto privlači .

 

 

Fotografija: Zorana Vukić©www.cro-kultura.com, Zagreb 2018.

 

Dimitrije Popović i ovim je knjigom  pokazao da je doista pisac za sve dobne skupine. Lakoća čitanja knjige , ali i umjetnost koja se isprepliće kroz portrete tih ljudi pružit će vam uvid u život ovog vrsnog slikara i pisca , ali vas i uvesti u svijet umjetnika , književnika i  filozofa.