Branko Ružić je hrvatski scenarist,  dramski pisac i scenaristički konzultant za područja kriptografije, diplomacije i  forenzike. Rođen je u Splitu 1973.godine , a živi i radi između Londona i Splita. Kao scenarist je radio na jedanaest serija i tri filma, a zadnji film Moj dida je pao s Marsa je prikazan na 30 festivala , a nagrađen je od  Sydney-a na dalje.  Edukaciju vezanu za dramsko pismo stekao je u inozemnim radionicama.

 

Nedavno mu je Ujedinjenom kraljevstvu, ali i Parizu  objavljen dramski tekst  Donor koja govori o traumatičnom iskustvu žene silovane u logoru, a tekst će krajem siječnja imati i premijeru kazališne predstave u zagrebačkom &TD-u , u režiji Nine Kleflin. Tekst je nagrađen na Leatherhead festivalu za najbolju žensku ulogu i najbolji dramski tekst.

 

 

Svoju karijeru ste odlučili graditi u inozemstvu. Pruža li ono uistinu više mogućnosti i koliko je teško domaćem autoru nametnuti se na stranom tržištu?

 

Autoru nigdje nije bas lako; ovo je subjektivna djelatnost i uvijek ćete naći da je nekom nešto bez veze, a drugom genijalno. Svaki čovjek na kraju ima samo svoj ukus koji je formiran pod određenim okolnostima mada mu se čini da je sigurno u pravu, a svi koji ne misle kao on(a) u krivu. Nije domaće tržište ništa lakše od inozemnog. Tu u jednom danu možete imati pregršt nagrada u rukama, u drugom biti bez posla i novaca, a od tapšanja po ramenu nećete pojesti ručak. Na većem tržištu je to ipak bolje, više je mogućnosti. Ako dosade scenariji i drame, možete raditi narativ u video igrama, možete biti i medical writer sto je poprilično lukrativno. Ako osjećate da vam je strano ime neki teret, vrlo lako je imati vise IMDb profila, umjetničkih imena i slično pa ih naknadno spojiti u jedno, ili ostaviti tako. Sve je više i pitanju što je tu lokalno, a što nije. Evo, moja prva „samostalna“ knjiga je tiskana u Parizu. Ono što je najbitnije na kraju svega je da imate bar nekoga tko vjeruje u vas i pomaže vam savjetima, ohrabruje, čita što napišete.

 

 

 

O čemu se točno radi u dramskom tekstu Donor?

 

Donor je drama o tragičnom iskustvu žene koja je prošla silovanje u logoru. Taman kad je zaboravila svoje iskustvo, našla novi identitet i život, ostvarila karijeru kao kirurg, u njen život se vraća silovatelj, čovjek koji je ostao trajno opsjednut njom i stavlja ju pred nemoguću dilemu. On je donor organa koji će jednoj curici spasiti život. Što izabrati, odanost profesiji i spašavanje ljudskog života ili normalnu, prirodnu ljudsku želju za osvetom? Imaju tu jednu moć u kojoj se moja junakinja mora suočiti s najgorim strahovima  s prošlošću -traumom koja se kao i svaka trauma ponešto revidira u glavi subjekta.

 

Kako ste uspjeli otvoriti nečije rane i dobiti njihovo svjedočanstvo?

Kod razgovora s traumatiziranim osobama je najvažnija iskrenost i uvažavanje različitih osobnosti, čak i kad su u pitanju nominalno slična iskustva. Morate dobro paziti ne prijeđete u područje koje pripada stručnjacima iz područja psihijatrije. Ako sama traumatizirana osoba želi razgovarati u redu, ako ne,  poštovati želju. Dobar primjer je razgovor za ženom koja je prošla taj pakao. Iako joj je engleski ponešto ‘zapinjao’ nije željela prebaciti razgovor na maternji jezik jer joj je sam izraz rape (engl.silovanje) puno lakši od izraza silovanje. Rape je gotovo nešto što se događa na televiziji i onda može imati kakav-takav odmak da može pričati o tome. Silovanje je izraz koji ju toliko snažno vraća na traumu da je bila spremna isti tren napustiti sve i likvidirati silovatelja, koji, nažalost i dalje slobodno šeta, dapače je i politički zaštićen. Priča je s područja bivše Jugoslavije.

 

 

Na kakve reakcije publike naišao ovaj scenarij koji je već i nagrađen.

Nagrade gode taštini, ali ne treba previše obraćati pažnju na njih. Kad stignu, lijepo, kad ne stignu, ništa zato. Osobno najvažnija satisfakcija je kad je u mojoj priči svoje teško iskustvo prepoznala žena s bliskog istoka. To znači da sam pogodio nešto lokalno, a univerzalno i to onda jedino vrijedi. To ja zovem lekcija Pixar. Čak i kad se radnja odvija u šaljivom oceanu, priča u kojoj otac traži sina će lako „pričati“ s Kinezom, Sirijcem, Amerikancem, bilo s kim. Ljudi vole površno misliti da Disney/Pixar nizu uspjehe slučajno, ili samo zahvaljujući marketingu. Ja uvijek kažem da je to onda malo previše slučajnosti i marketinga.

 

 

Moramo se svakako osvrnuti i na vašu  premijeru u &TD-u.

Premijera će se pdržati koncem siječnja u &TDu. Ne volim se petljati redateljici i glumcima. Oni pročitaju i donesu dramu na svoj način. Za mene je najvažnije da daju sve od sebe, a drugo, kako bude. The Oast Theatre je donio na svoj. U Njemačkoj i u Francuskoj gdje je prevedena imaju neki svoj ključ za čitanje.