Nives Puhalo književnoj je publici poznata kao pjesnikinja, esejistica, lirski prozaik. Nakon zbirki Zarobio si more u kocki, Na libeli od tinte, I tvoj šešir i tvoj šal… pod uredničkom paskom Lade Žigo Španić i u vlastitoj nakladi Nives Puhalo čitateljima donosi zbirku zapisa, eseja naslovljenu Vježbanje ravnodušnosti.

Prvo što čitateljima krade pogled jest izvrsna naslovnica za koju je, kao i za fotografije u knjizi, zaslužan Tomislav Čuveljak kojemu se ispred objektiva uz autoricu našao i glumac Domagoj Janković. Buntovne fotografije, a opet pomalo sanjarske fotografije vizualna su dopuna sličnom tonu tekstova u kojima je Nives Puhalo dokazala da britkost i sanjarenje idu i te kako zajedno, stvarajući potpunu misao i cjelovit tekst. U tekstovima Nives Puhalo putuje, odlazi i vraća se, ali istovremeno promatra svijet i suvremenost oko sebe, a uspostavlja i intertekstualne veze. Ne libi se ona dotaknuti kulture, književnosti, ljudi i odnosa – prijateljskih, poslovnih, ali i muško-ženskih. Autorica je u svom pisanju iskrena, otvorena i britka, na trenutke gotovo lirski i putopisno preslaguje i propituje vlastite misli i doživljaje, a ne boji se niti obraćanja – kako suvremenicima, tako i književnim uzorima, povremeno posezavši čak i za epistolarnom formom. Vježbanje ravnodušnosti doista to i jest – vježbanje jer Nives Puhalo ne može ne opaziti ono što se oko nje zbiva, a onda i svojim perom reagirati; oštreći ga s mjerom i argumentiranim stavom, čak i oko tema koje se često smatraju onima u koje se ne dira. Autorica ne samo da dirne, nego i obrazloži; ne samo da racionalno rezonira, nego i emotivno promatra dajući time obol svome naslovu – ravnodušnost ipak samo vježba.

Srećom po čitatelje, ravnodušna nije pa tako nastaju britki i osjećajni tekstovi – suvremeni, jasni, laki za poistovjetiti se, jer ono što Nives Puhalo opaža, sve je što se oko nas događa, a ponekad književnost daje najbolje odgovore, a vježbanje ravnodušnosti ponekad bi nam svima dobro došlo.